Recentni val masovne gradnje sportskih dvorana u nas svoj vrhunac doživio je u euforičnim pripremama za nedavno održano Svjetsko prvenstvo u rukometu. Ovaj graditeljski “zanos” podsjeća donekle na val natječajâ, projektiranja i gradnje brojnih katoličkih crkava širom tada tek osamostaljene domovine, još tamo u devedesetima. Zaista, baš kao što se tada kolektivni identitet konstituirao kroz sakralnu arhitekturu, ili bar u njoj odražavao, danas se on zrcali u sportskim objektima kroz konzumerističko veličanje spektakla sporta; katedrale tijela zamijenile su katedrale duha. Razlike između ta dva graditeljska vala i te dvije tipologije čine se daleko zanimljivijima od njihovih sličnosti.
Naime, Crkva i Puk svojom su konzervativnošću i populizmom, ali i bremenom tradicije u pogledu tipologije postojećih, stari(ji)h crkava svakako utjecali na estetiku i manevarski prostor projektanata sakralnih prostora. Rezultat je bio očekivano neradikalan i često nezanimljiv: tek iznimne crkve uspjele su se odmaknuti od normativa, reći nešto novo. Većina ih je tek slijepo prežvakavala očekivano ili ponavljala već izgrađeno. Neukusa i kiča bilo je napretek.